Kaonik
Prva stanica na kojoj bi se parni voz „Ćiro“ zaustavio je Kaonik, što je ustvari bila stanica za susjednu varošicu Busovaču. Ni ovdje ne znamo šta znači naziv mjesta Kaonik – možda se prije zvao Kanonik, po nekom svećeniku, ili pak Kameonik. Baš na mjestu kod željezničke stanice, pronađeni su najstariji tragovi naseljavanja na ovom području, kao što je predistorijsko žrtvište u obliku četvorostrane piramide. Oni datiraju iz perioda od prije 7 hiljada godina kada su u Srednjoj Bosni postojala poznata neolitska naselja Nebo i Butmir.
Slučajnim nalazima je otkriveno, a arheologija je potvrdila stalno prisustvo naselja, koje je postojalo u različitim epohama.
Ovdje se živjelo i u vrijeme rimske vladavine. Prilikom izgradnje zgrade osnovne škole pronađene su kamene grobnice, u blizini je nađena svjetiljka s pečatom majstorske radionice Casus Dessius.
Zanimljiv je primjer sela Skradno, smještenog kod bivše željezničke stanice: naziv dolazi od staroslavenskih riječi kraja i skrada, koje se odnose na vatru i ognjište – vatra je namijenjena spaljivanju mrtvih i žrtvama.
U obližnjem Putišu, na mjestu zvanom Gradina, nalaze se ostaci srednjovjekovnog zamka, položaj zvani Dvor i nekropola od 9 stećaka, nazvana Kaursko groblje.
Stara pruga na nekim mjestima slijedi ono što je bila rimska cesta, poslije srednjovjekovni i turski put, koji je najviše služio kao rudarska cesta za transport željeza i zlata.
U Putišu i Lončarima stanovništvo se tradicionalno bavi izradom, odnosno pletenjem sepeta i korpi od pruća, tako da i danas svoje proizvode nude na prodaju uz magistralnu cestu kod skretanja za Busovaču.
Odvajkada su u okolini Kaonika postojale ćumurane, stare kao i sama talionička i rudarska proizvodnja. Ugalj se od tih pradavnih vremena pravio na isti, nepromijenjen način, paljenjem bukovog drveta. Među proizvođačima razlikovali su se žegari, oni koji su palili ugalj u kupastim humkama od naslaganih cjepanica bukovine, a bili su i ćumuraši, koji su se bavili prevozom napravljenog uglja, koji je korišten za topljenje željezne rude te za paljenje kreča.
U kanjonu Lašve, stješnjeno između trase stare pruge i magistralne ceste, mjesto je gdje se treba zaustaviti i uživati u pogledu na zapjenjene bukove i tihe virove rijeke, koja u tom potezu ima potpuno uređene i čiste obale i korito. To je zasluga Ribarskog društva iz Busovače, koji su tu uredili mušičarski ili fly fishing revir, mjesto s posebnim režimom ribolova u koji dolaze ribolovci iz raznih dijelova BiH. Ribarski revir nazvan je „Ivo Petrović Oko“, i tako se čuva uspomena na ovog istaknutog busovačkog ribara.
* „U vrijeme Kraljevsko-Carske Bosna Željeznice (K.K.Bosna Bahn), po pređenom kilometru plaćalo se jednim krajcarom.
Bogatiji koristiše prvu klasu plaćajući četiri krajcara, ostali drugu klasu za tri, treću klasu za dva, potom za četvrtu klasu za jedan krajcer.
Na taj način je bila omogućena vožnja za sve standarde stanovništva kako bi se Ćirom uputili na kraće ili daleke pute.“
